Digitalna papazjanija

Onaj osećaj kada kompjuterski kod oživi…

Sigurno ste gledali filmove u kojima, u tamo nekoj budućnosti – posle 2000. godine, kompjuteri ožive, a neki čak i postanu svesni i krenu da se svete čovečanstvu… Neki su čak i maštali da dožive sliču stvar za života. I ako sam jedan od onih koji maštaju o tome da se veštačka inteligencija jednog dana dovede do tog nivoa kada će ista biti korišćena u humane svrhe i ispunjavati naš svakodnevni život, nisam ni sanjao da ću sličnu stvar doživeti… A to se upravo dogodilo…

Sve je krenulo kada mi je Nikola poslao link sa zanimljivim fenomenom da čuveni program za crtanje MS Paint u sebi skriva interesantnu elektronsku kompoziciju. Naime, bilo koja aplikacija (bilo koja datoteka zapravo) predstavlja niz binarnog zapisa predstavljen jedinicama i nulama, koje svojim kombinacijama obrazuju smislene informacije koji se u različitim programskih formatima datoteka tumače različito. Odatle i ideja da se u nekom programu za rad sa audio zapisom otvori izvršna datoteka neke aplikacije, gde će ista biti protumačena kao zvučni zapis, kaok bi ista mogla biti preslušana.

To je teorija, koju sam želeo da proverim u praksi. Iskopitao mspaint.exe i preimenovao ga u mspaint.wav pa pokušao da pustim u Winamp-u… Međutim to nije prošlo. Probao onda da reimenujem u mspaint.mp3 i ponovo prevukao u playlistu svog omiljenog programa za preslušavanje muzike gde se desilo nešto zanimljivo… Krenuli su da se čuju neki neartikulisani zvuci… popuš šuštanja na starim radio stanicama… samo nekako digitalnije 🙂

A onda trenutak od koga su mi se zaledile vene u telu… Počeo sam da premotavam ‘snimak’ u nadi da ću čuti nešto zanimljivije od digitalnog šuma, kada je počeo da se nazire neki ton sličan onom kada na TVu tražite neki kanal pa se zaslučuje zvuk, a umesto slike i dalje vidite samo sneg. Sve se odigrava u sred noći, a čisto zbog atmosfere pomenuću da sam sam u stanu, u sobi sa ugašenim svetlom gde pred monitorom kofein transformišem u programski kod. Premotavan ja tako levo-desno po 5 sekundi i koncentrisan žmurim u nadi da ću uspeti da raspoznam bilo kakav zanimljiv zvuk… i u jednom trenutku čujem taj nekerovatni glas, koji zvuči tako poznato, a u isto vreme totalno neočekivano kako kaže: “Hej momak…“. Istog trenutka sam refleksno zabo’ MUTE dugme na tastaturi i ostao sleđen… Sekunda je trajala večnost i srce je počelo da lupa kao nenormalno… Dlanovi se znoje, a oči lagano počinju da fokusiraju pogled na ekran na kome se od miliona pixela stvarala slika koju upravo opisujem…

Ne verujem šta se upravo dogodilo i pustam onaj mspaint.mp3 ponovo… I ponovo samo onaj isti digitalni šum… Ponovo premotavam levo-deno… žmurim i pokušavam da čujem išta poznato… ali ništa… Počinjem polako da se smirujem i puls kreće da se normalizuje… Kad u jednom trenutku, ponovo onaj glas “Hej momak…“. Ponovo sleđen, pogledom zakovanim u monitor, počinjem da tripujem svakakve gluposti… Kad svest polako počinje da se vraća u stvarnost…

Ne, nije MS Paint oživeo poput računara iz filma “Pi”, niti je komp počeo da razmišlja kao oni roboti iz filma “Ja robot”, niti da se sveti poput mašina iz “Matrix”-a ili “Terminator”-a… Samo je Winamp skontao da nakon sitnih delova koje je tumačio kao šum ne uspeva da dekodira dalje i prebacio se na sledeću pesmu u playlist-i, koja je igrom slučaja bila “Lavež mikrofona“, koja pukom slučajnošću kreće bez instrumentala gde poznati glas Denira kaže “Hej momak… Ličnu kartu, da vidim…“, ali onaj trenutak kada se to sve nije razjasnilo u mojoj glavi predstavlja taj osećaj da je kompjuterski kod oživeo… koji će još dugo biti urezan u moju svest…

Kakav trip, jebote!